Kruševac, grad bogate istorije i duha, nosi u sebi slojeve vremena koje se prepliću. Jelena Protić Petronijević, književnica i hroničarka života u ovom gradu, vraća nas u dane svog detinjstva, dok istovremeno oslikava savremeni Kruševac u kome danas živi. Našu šetnju započeli smo u Čolak-Antinoj ulici, gde je Jelena provela detinjstvo.
- Kad se osvrnem u prošlost i mladost, shvatam da sam i tada volela susret sa prirodom, makar i u delu gradske sredine... Bagdala, Rasina, obale Morave... U centru grada sam odrasla, poslednjih pet godina opet živim u Čolak-Antinoj ulici, u zgradi, tu gde je deda Vitomir Protić imao kuću sa velikim dvorištem, baštom ispred, a sa dve velike dunje iza i hladnjakom, kako smo zvali mali paviljon za letnje odmaranje i druženje uz limunadu... Moj otac Miloje bi tu za letnjih popodneva svirao na violini, jer uvek je tu bilo hladovine. To su daleka, ali neprolazna sećanja. Lazareva porta je takođe važno mesto u mom odrastanju, a sudeći po nekim pesmama i u kreativnom delu života - započinje Jelena.
Upravo takva dvorišta i porodične atmosfere čine srž duha starog Kruševca, onaj koji je danas, nažalost, često nadvladan ritmom savremenog života, a odgovor na to kako „prošetati“ ovim promenama nije baš lak.
- Iz starog u novi Kruševac... Nije lako pitanje. Kultura u korenu reči, značenjem reči upućuje na čuvanje, negovanje, gajenje. Mnogo nam se sviđaju uske kamene uličice i stara zdanja italijanskih gradova, sačuvane prastare kuće u centru Budimpešte, da ne pričamo o tvrđavama i srednjevekovnim delovima gradova u svetu, na Mediteranu, svuda... Čitav svet se bori za očuvanje tradicije, istorijskih zdanja... U Kruševcu imamo srednjovekovni Lazarev grad, Crkvu Lazaricu, arheološke ostatke koji nagoveštavaju još mnoge neistražene tajne... Pored toga, postoje i druga važna mesta, simboli grada, kuća Simića u centru, svakako je jedan od tih simbola. Sam centar grada je obeležen Spomenikom kosovskih junaka koji ima umetničku vrednost, ali i mesto u kolektivnom pamćenju ne samo Kruševljana, nego čitavog srpskog naroda – razmišlja književnica i dodaje da postoje i neka manje zapažena mesta koja doprinose autentičnoj atmosferi grada.
- U blizini parkića otvara se Rebekino sokače, mistična uličica, prolaz sa psebnom pričom o Jevrejki Rebeki i njenoj dramatičnoj sudbini... Postoji u Kruševcu i Umetničko sokače, Ulica Bate Paskaljevića, lepa za šetnju, iscrtana muralima...Sve to doprinosi lepoti jedne varoši koja ima bogatu istoriju – kaže Jelena Protić Petronijević.
Kruševac se menja, kaže Jelena, ali ne uvek na način koji čuva njegov duh.
- U mojoj Čolak-Antinoj ulici danas ima više od deset kladionica. To je, kažu, danak modernom vremenu... Ali bi bilo poželjno da se takvi lokali grupišu u jednom kvartu, a ne da budu na svakom koraku. Mnogi od nas, Kruševljana, vole i Fontanu, višedecenijsku gradsku fontanu u blizini tzv. nove crkve, Crkve Svetog Đorđa... Šetnju odatle nastavljamo prema Kosturnici, uživajući u izlozima butika i malih prodavnica, lokala, pekara... prekoputa. Na takvim mestima se oseća živost jednog grada, mnogo ljudi prolazi tim delom grada u svako doba dana i noći... Svedoče o vremenu, prolaznosti i energiji koja se neprestano razmenjuje i čini život lepim – dodaje i priseća se porodičnih šetnji iz detinjstva koje ostaju u sećanju, prazničnih okupljanja i živopisne atmosfera proslava.
- Pred 1. maj je mnogo sveta prolazilo i okupljalo se u centru grada... Pamtim proslavu „Šest vekova Kruševca“ daleke 1971. Mi, deca, smo uživali u toj živopisnoj nezaboravnoj karnevalskoj atmosferi koju je, pored ostalih, osmislio moj komšija iz ulaza u Čolak-Antinoj, Slobodan Jovanović, tada predsednik opštine. Pamtim iz najranijeg detinjstva i proslavu otvaranja Bioskopa Kruševac, tada supermodernog zdanja sa akustičnom salom u obliku školjke... Mnogo ljudi se tada okupilo na kraju naše kaldrmisane ulice i sve je odisalo euforijom koju sam primetila kao nešto neobično i novo... Sada rado prolazim nekim ulicama, najčešće sokačetom Emila Muže do donje Ulice Biničkog i uživam sa mojim psima Donom i Drapkom koje izvedemo u šetnju moj suprug Rade i ja. Sa protekom vremena shvatam da je lepota u trenucima i da je treba uhvatiti i sačuvati, da svako mesto i grad nude takve trenutke, ako smo dovoljno otvoreni i spremni da ih prepoznamo – sa setom govori Jelena i veruje da duh starog Kruševca još živi u tragovima.
- „Stari Kruševac“ možda u Staroj čaršiji može najpre da se oseti... Nije se mnogo vodilo računa o očuvanju tog duha. Neke kafane su srušene, a bile su kultna mesta i važne za okupljanje Kruševljana... Nekada kafana „Pariz“ u centru grada, u novije vreme srušen je „Lipov lad“... Neke su iseljene, ugašene i promenjena je namena tim lokalima... Beograđani ipak čuvaju Skadarliju. Meni je otac pričao da je u vreme pre Drugog svetskog rata bilo na stotine kafana i da su porodično često mnogi Kruševljani išli na ručak, što je zapamtio kao lepu uspomenu... To sam kasnije videla u Grčkoj. Taj duh se izgubio kod nas, ali ne sasvim. Mislim da bismo mogli sačuvati tradiciju obnavljanjem tih propuštenih a značajnih kultnih mesta, originalnih, posebnih sadržaja vezanih za grad , istoriju i podneblje. Uz angažovanje istoričara, hroničara grada kojih još uvek ima, ali malobrojnih, uz savet etnologa koji najbolje razaznaju posebnosti jednog grada i kraja, uz mnogo dobre volje, što podrazumeva ulaganja i slušanje struke – predlaže književnica.
Kroz svoj rad, Jelena Protić Petronijević nastavlja da neguje duh Kruševca, osvetljavajući njegovu prošlost i inspirišući vizije za njegovu budućnost. Njena priča je podsećanje na to koliko je važno čuvati, voleti i razumeti svoje korene.
Ostavite komentar