VITEZOVI I VITEŠTVO NA DVORU KNEZA LAZARA

16-05-2025

Nošeni pričama sa Lazarevog dvora, spoznali smo bogatstvo kulturno-istorijskog nasleđa koje obuhvata jezik, veru, zanate, arhitekturu, hranu — ali i ono što najviše budi maštu: viteštvo. Kroz razgovor sa Marianom Milovanović i Nebojšom Jankovićem, članovima udruženja „Sveti ratnik“, dobijamo autentičan pogled na ulogu vitezova, štitonoša i dvorskih dama u vremenu kneza Lazara. Njihovo višegodišnje angažovanje u rekonstrukciji srednjovekovne tradicije i života na dvoru kneza Lazara osvetljava značaj vitezova, štitonoša i dvorskih dama iznutra — sa mnogo entuzijazma, znanja i poštovanja prema prošlosti.

- Vitezovi, štitonoše i dvorske dame imali su značajne uloge koje su bile povezane sa političkim, vojnim i kulturnim životom vladara. Mnogobrojni dobro opremljeni vitezovi na Lazarevom dvoru podizali su ugled i prestiž. Bili su vidljivi simbol njegove sposobnosti i moći da okupi snažnu vojnu silu. Bili su to većinom oklopljeni ratnici plemićkog porekla, a njihova primerna uloga bila je vojna služba i spremnost da se bore za odbranu kneževine. Pored ratovanja, vitezovi su učestvovali i u dvorskim ceremonijama, turnirima i svečanostima. Njihova mišljenja i podrška bili su važni za kneževe odluke. Štitonoše su bili pomoćnici i služitelji vitezova, uglavnom sa ciljem da postanu vitezovi. Starali su se o opremi vitezova i pratili ih u bitke. Dvorske dame su činile podršku i pratnju kneginje Milice. Učestvovale su u dvorskim ceremonijama, brinule o garderobi knjeginje, takođe su imale i važnu ulogu u održavanju dvorske etike i kulture. Bile su uključene u obrazovanje mladih članova plemstva. Podsticale su i razvoj kulturnog života na dvoru. Ukratko rečeno, vitezovi su bili oslonac vojne moći i simbol prestiža, štitonoše su bili neophodna podrška vitezovima, a dvorske dame su bile tu kao podrška knjeginji i doprinos kulturnom životu – pojašnjava Nebojša Janković.

Ljubav prema srpskoj kulturi i tradiciji bila je ono što je pokrenulo Marianu i Nebojšu na put u svet viteštva.

- Ljubav prema srpskoj kulturi i tradiciji kroz istoriju je prvo uvela mene i moju suprugu u celu ovu priču o srednjem veku, a zatim i moju sestričinu i sestrića. Družina „Sveti ratnik“ se osim rekonstrukcije viteških borbi i opreme bavi i istraživanjem života srednjovekovnih vitezova. „Sveti ratnik“, kao viteška družina, ima za cilj da, vraćajući se u prošlost, prikaže istoriju srpskog naroda i približi i dočara mlađim generacijama srednji vek. Mi se kroz naše nastupe i kroz postavke u šatoru trudimo da prikažemo deo viteške opreme i oružja, ali i srednjovekovnu modu koja je, kao i danas, primila uticaj i sa zapada i sa istoka. Takođe se trudimo da zainteresovane detaljnije upoznamo sa viteškom opremom, oružjem vitezova, ratničkim veštinama koje su bile neophodne za upotrebu tog oružja, načinom na koji su se vitezovi borili - dodaje i napominje da je sama izrada viteške opreme danas spoj zanatske veštine i istorijskog istraživanja.

- Oklopi su bili zaštita, ali i moda u srednjem veku. Na našim prostorima je ta moda uglavnom dolazila iz Italije. Oklopi su se u to vreme naručivali i kupovali kod italijanskih majstora i tako je bilo sve dok naša zemlja nije pala pod vlast Turaka. Okloparstvo se zasniva danas na istorijskoj rekonstrukciji, tako što pokušavate da odradite oklop ili oružje baš u pravom obliku kako je trebalo da bude, prave debljine i gledanjem istorijskih originala, sa fresaka i iz raznih rukopisa. Danas se to radi izradom skica, uzimanjem mera, ucrtavanjem šablona na limu, sečenja i na kraju glavnog dela, a to je kovanje. Nekada su se oklopi i oružje izrađivali ručno, danas se uglavnom za veći deo rekonstrukcija koriste električne mašine, ali je za izradu i dalje osnovni alat čekić, odnosno više vrsta čekića.

Značenja grbova na štitovima nisu bila samo estetska.

- Na srednjovekovnim štitovima su obično iscrtavani grbovi, čija su značenja bila višeslojna, prožeta istorijom, simbolikom i tradicijom. Svaki element na grbu je biran da prenese određenu poruku ili predstavlja određenu vrednost, osobinu, istorijski događaj ili pripadnost. Kao obeležja na grbovima su iscrtavane razne životinje, biljke i prirodni elementi, predmeti i figure. Korišćenje određenih boja je takođe imalo svoje značenje kao i raspored i podela štita. Kao na primer, orao koji je čest na štitovima predstavlja moć, suverenitet, slobodu, uzvišenost. Dvoglavi orao često simbolizuje spajanje dve moći ili teritorije. Bik ili vo predstavlja snagu, izdržljivost, ili zmaj koji predstavlja moć, hrabrost i zaštitu. Takođe je zanimljivo da način na koji je štit podeljen često ukazuje na spajanje različitih teritorija, nasleđa ili brakova. Zavisno od istorijskog perioda i geografskog porekla, značenja se mogu razlikovati - otkriva Nebojša i dodaje da je viteški ideal bio je mnogo više od pukog ratovanja.

- Obrazovanje vitezova ogledalo se u ovladavanju vojnih veština kroz jahanje, plivanje, rukovanje strelama i kopljem, mačevanje, lov, ali i pisanje stihova. Čin viteza je povezan sa idealima viteštva, kodeksom ponašanja savršenog dvorskog hrišćanskog ratnika. Vitez je morao biti plemenit, častan, lojalan, milosrdan, pobožan i hrabar.

Nasuprot ulozi vitezova, uloga štitonoše bila je važna, iako često nevidljiva.

- Kada koristimo termin „štitonoša“, obično mislimo na viteza „pripravnika“, iako istorijska definicija takvih štitonoša je bilo jako malo. Štitonoše su, grubo rečeno, bili neka vrsta visoko rangiranog vojnog sluge u ranijim periodima srednjeg veka, a kasnije su postepeno prelazili u neku vrstu borbenog pomoćnog vojnika koji je za uzvrat postajao vojnik drugog reda. Primarni zadaci štitonoša su verovatno bili nega konja i održavanje oklopa. Štitonoše su imale i društvene funkcije i bile zadužene za posluživanje za stolom, sečenje mesa i točenje vina tokom večera. Bilo je mnogo više štitonoša nego vitezova, i nisu svi vitezovi mogli da priušte štitonošu, dok su neki bogatiji imali i više njih. Većina štitonoša nikada nije dostigla čin viteštva – gotovo sa empatijom priča Nebojša.

Da je uloga dvorskih dama bila je veoma slojevita, pojašnjava Mariana:

- Dvorske dame su bile lični asistenti, da tako kažemo, koje su pratile kraljicu ili plemkinju visokog ranga. Dvorske dame su se brinule o svim potrebama plemkinja i nisu se smatrale slugama već više društvom i pratnjom žena sa višim staležom. Imale su veliku ulogu i u organizovanju društvenog života na dvoru i učestvovale na dvorskim ceremonijama, brinule o garderobi žena koje su pratile, bile su uključene i u obrazovanje mladih na dvoru. Obično su to bile plemkinje samo nižeg ranga od žena koje su pratile. Devojke u našem udruženju imaju haljine plemkinja, odnosno princeza, kao i haljine žena nižeg statusa da bismo pokazali kako su žene izgledale i dočarali posetiocima manifestacija sve društvene statuse u srednjem veku.

Na manifestaciji „Viteški megdan u Lazarevom gradu“ družina „Sveti ratnik“ aktivno učestvuje.

- Družina učestvuje u borbama jedan na jedan, kao i u prikazu grupne borbe, ali i u takmičarskom delu gađanja lukom i strelom. Deo družine je obično u šatoru, gde zainteresovane posetioce upoznaju bolje sa opremom i ostalom postavkom. Kod nas posetioci mogu probati deo opreme, slikati se sa njom, probati viteški hleb – pojašnjavaju Milovanovići i dodaju da su reakcije publike su uglavnom pune oduševljenja.

- Zavisno od manifestacije, ali možemo reći da ima dosta interesovanja posetilaca za srednji vek, tu su i mala deca koja su fascinirana što mogu da vide i slikaju se sa princezama i vitezovima o kojima slušaju priče od svojih roditelja. Drago nam je kada možemo da im pokažemo, pa čak i dozvolimo da probaju neke delove viteške opreme i oružja - kroz osmeh kažu oboje i dodaju da njihova misija ima i duboko obrazovni karakter.

- Smatram da je jako važno očuvanje i prenošenje tradicije mladima. Treba sačuvati stare zanate, kulturu i tradiciju našeg naroda. Očuvanje i prenošenje srednjovekovne kulture je ključno za razumevanje našeg identiteta i istorije našeg naroda – kaže Mariana i dodaje da je mnogo planova za budućnost:

- Trenutno družina „Sveti ratnik“ radi na proširenju družine i potragom za novim članovima, kao i izradi nove opreme za borbu i oružja kako bismo bili spremni za predstojeće manifestacije da bismo što bolje dočarali život u srednjem veku.

Kako se oboje slažu, manifestacije kao što je „Viteški megdan“ imaju ključnu ulogu u očuvanju lokalne istorije. Prema njihovim rečima, manifestacije ovog tipa su jako značajne za očuvanje istorije gradova, jer privlače dosta turista kojima se tako može približiti istorija grada, ali isto tako i za mlade koji nemaju, nažalost, prilike da neke delove istorije čuju kroz obrazovanje u školama. Ipak, nije sve idealno.

- Viteška oprema kao i tada, tako i sada, je jako skupa, tako da je najveći problem nabavljanje opreme i potrebnih materijala koje bismo koristili u rekonstrukciji. Drugi od većih problema konkretno u našem gradu je mala zainteresovanost mladih za priključenje ovakvim družinama kao što je naša, što nam je žao, jer Kruševac kao jedan od gradova sa dosta istorijske važnosti baš iz tog perioda zaslužuje bolje predstavljanje – saglasni su Nebojša i Mariana.

Antrfile:

Povratak u vreme kneza Lazara

Svake godine u Lazarevom gradu održava se trodnevni festival „Viteški megdan“, čega je svakako najatraktivniji deo srednjovekovno venčanje u crkvi Lazarici, koje oživljava duh stare srpske prestonice i vremena kneza Lazara. Do sada se na ovaj jedinstveni način venčalo deset parova, a prošle godine tu čast imali su Bojan i Mona Zlatković, mladi par iz Aleksinca koji živi u Beogradu. Obučeni u svečane srednjovekovne kostime, do oltara su ih ispratili vitezovi, štitonoše i dvorske dame, dok je dvorsku atmosferu upotpunila svečana trpeza i takmičenje u streličarstvu. Svaki detalj pažljivo je rekonstruisan da bi verno dočarao duh epohe, a interesovanje mladenaca za ovakvo venčanje i dalje raste.




Ukupno komentara 0

Ostavite komentar