STALAĆ – MORAVSKA TAJNA SA VEKOVNIM KORENIMA
Na mestu gde se susreću Zapadna i Južna Morava, priroda je, kažu meštani, na trenutak zastala, kao da je i sama poželela da se divi spoju dve reke. Iz te legende, po predanju, nastalo je ime Stalać. Druga priča, pak, vodi nas u vreme turske vladavine: kaže se da su osmanlijske lađe tu “stale”, usidrene u mirnoj uvali, pa je po tome i mesto dobilo svoje ime. Istorijski zapisi potvrđuju da su Turci u Stalaću zaista držali čak do sto šajki, malih brodova kojima su prelazili Moravu sa vojskom i konjima. Današnji Stalać čine dva naselja - selo i Grad Stalać, a upravo je ovaj drugi vekovima nosio strateški i duhovni značaj čitavog kraja.
Prvi pisani trag o Stalaću potiče iz 1020. godine, iz povelje vizantijskog cara Vasilija II, gde se pominje kao „Istanglangan“. No, arheološki nalazi govore da je život na ovom području počeo mnogo ranije. Na prostoru današnjeg utvrđenja otkriveni su tragovi antičkog života - fibule iz prvog veka pre nove ere, rimski novac, pa čak i ostaci peći za pečenje cigle.
Posebno značajan lokalitet je utvrđenje Ukosa (ili Kućište), koje se ubraja među najveća kasnoantička utvrđenja u ovom delu Srbije. Pronađeni su novčići Konstantina Velikog, Justinijana i Anastasija, što ukazuje da je naselje bilo aktivno u periodu od IV do VI veka. Otkrivena je i langobardska fibula, dokaz da su u ovom mestu boravili pripadnici langobardske vojne posade.
Iako se najčešće povezuje sa knezom Lazarom, koji je u XIV veku obnovio i utvrdio grad, ostaci zidina pokazuju da je Stalać bio podignut mnogo pre njegovog vremena. Razmak između kula, kao i materijal i tehnika gradnje, otkrivaju dublje, antičke korene tvrđave.
U temeljima crkve Svetog Duha, koja se nalazi u podnožju tvrđave, pronađen je zlatnik vizantijskog cara Romana I iz X veka, dokaz da je na ovom mestu postojala duhovna tradicija još pre Nemanjića. Smatra se da je upravo ta crkva bila jedna od tzv. vojnih crkava iz X i XI veka, u kojima su se čuvale zastave vizantijskih jedinica.
Iz darovnice kneza Lazara saznajemo i da je manastiru Ravanici poklonio “panađur Petrov u Stalaću sa brodom”, što potvrđuje da je pri nekoj od ovdašnjih crkava postojao veliki vašar, verovatno kod današnje crkve Svetog Duha.
Lingvista Aleksandar Loma smatra da ime Stalać nije nastalo ni po rekama ni po lađama, već po Svetom Teodoru Stratilatu, zaštitniku vojnika. To bi značilo da se ime vezuje za period 10. ili 11. veka, kada su na ovom prostoru postojale snažne vizantijske posade. I zaista, vizantijski izvori beleže da je područje između Ražnja i Stalaća u 12. veku bilo gusto utvrđeno, što potvrđuje i postojanje drugog utvrđenja preko Morave, na lokalitetu „Bedem“ u Maskaru, gde su pronađene opeke sa urezanim krstovima, karakterističnim za hrišćanske centre 10. veka, kao i tragovi starijeg gvozdenog doba, koji svedoče da je život u ovom kraju tekao neprekidno, još od osmog veka pre nove ere.
Stalać danas nije samo mesto predanja i narodnih pesama, već i važna tačka na mapi srpske arheologije i istorije. U njegovim temeljima ispisani su slojevi od antike, preko vizantijskog doba, do srednjeg veka. Na raskršću reka i vekova, ovaj moravski grad ostaje simbol trajnosti, otpora i vere. Kao što je, prema legendi, nekad zastao tok vode, tako je i vreme u Stalaću na trenutak stalo da ostavi trag večnosti.
Ovaj tekst je deo projekta koji „Pobeda“ realizuje u saradnji sa Opštinom Ćićevac, a u okviru projekta kojim se ostvaruje javni interes u oblasti javnog informisanja na teritoriji opštine Ćićevac.















Ostavite komentar