OD OBALE MORAVE, DO MOJSINJSKIH PLANINA: MRZENICA, PLOČNIK I MOJSINJE U PREDANJU I ISTORIJI

Nikola Petrović 09-01-2026

MRZENICA: Na desnoj strani Zapadne Morave smešteno je živopisno selo Mrzenica. Iako malo po broju stanovnika (prema popisu iz 2022. godine ima svega 130 meštana) ovo selo krije bogatu prošlost i zanimljive priče koje se prepričavaju generacijama. Mrzenica je selo linijskog tipa, razvijeno uz put i železničku prugu Stalać - Kraljevo. Jedan njen deo prelazi i na obližnje pobrđe, što selu daje specifičnu prostornu dimenziju. U Mrzenici se nalazi i četvororazredna škola koja predstavlja važnu tačku okupljanja i obrazovanja najmlađih.

Da su koreni Mrzenice duboki, svedoči manastir Svete Bogorodice, podignut još u vreme Kneza Lazara, što potvrđuje da je ovo područje bilo naseljeno i značajno još u srednjem veku, a posebnu draž mestu daje i narodno predanje koje Mrzenicu povezuje sa jednim od najvećih srpskih junaka, Milošem Obilićem. Prema legendi, Miloš je uoči Kosovske bitke bio neopravdano osumnjičen za izdaju i poslat u Vlašku da sakupi zlato za nabavku oružja. Iako je put bio opasan, plemići su ga zavoleli i dali mu više nego što je tražio.

Na povratku ka Kruševcu, opterećen blagom, Miloš se zaustavio u predelu današnje Mrzenice da se odmori, dok je glasnike poslao Knezu Lazaru. Kada su se ponovo sreli, Lazar ga je, radostan zbog Miloševog uspeha i povratka, zagrlio i uzviknuo: „Gde si, moj mrzane!“ Po ovom uzviku, kaže se u narodu, selo je dobilo svoje ime.

Danas Mrzenica ostaje tiho mesto na obalama Morave, ali njene legende, istorija i duh starih vremena i dalje žive među njenim meštanima i svima koji prate tragove prošlosti u srcu Srbije.

PLOČNIK: Od opštinskog centra Ćićevca Pločnik je udaljen 12 kilometara severoistočno, a prema poslednjem popisu iz 2022. godine u njemu živi 396 stanovnika. Ovo mirno mesto, ukopano u istoriju i predanje i danas čuva tragove davno prošlih vremena. Iznad sela, na brdu Gradac, nalaze se ostaci rimskog utvrđenja, svedočanstvo da je ovaj kraj bio važna tačka još u antičkom periodu. U samom selu radi četvororazredna škola, koja je generacijama mesto prvih znanja dece.

Pored istorijskih ostataka, Pločnik nosi i jedno neobično predanje o svom naseljavanju. Za prve stanovnike smatra se grupa majstora pintara iz Pirota, najveštijih znalaca u pravljenju buradi, kaca i bačvi. Kada su stigli u ove krajeve, neki od starešina sela posumnjali su da će „novi ljudi“ pokvariti govor okoline, te narediše da se Piroćanci vrate natrag u tursku vlast. Međutim, jedan starac je postavio pitanje koje je promenilo tok događaja: ko će popravljati burad i bačve za grožđe koje je upravo sazrevalo? Starešina se pokajao i naredio mladiću da upregne čeze i vrati majstore. Kada su se naposletku vratili, starešina im dopusti da se nasele, ali malo dalje od Bračina, na mestu kod Pločnika, pored potoka, da žive „sami za sebe“.

Zemlja na tom potezu bila je od komišovine, krtih ploča koje su se lomile pod nogom, pa upravo po tim pločama novo naselje je i dobilo ime Pločnik. Tako je, uz mešavinu istorije, predanja i ljudskih naravi, nastala jedna od najzanimljivijih priča o poreklu bračinskog kraja, koja se i danas prenosi kao dragocen deo lokalnog identiteta.

MOJSINjE: Na petnaestom kilometru jugoistočno od Stalaća, sa leve strane Južne Morave, smešteno je selo Mojsinje. Prema popisu iz 2022. godine ima svega 16 stanovnika, pa se ubraja u naselja koja polako nestaju. Iako malobrojno, Mojsinje nosi veliku istoriju, kako onu zapisanu, tako i onu koja je utkana u predanja.

Ovo ratarsko i stočarsko naselje okruženo je bogatstvom prirode i duhovnog nasleđa. Severno od sela pruža se veliki kompleks Mojsinjskih planina, jedan od najznačajnijih crkvenih prostora srednjovekovne Srbije. U njima je, prema predanju i istraživanjima, podignuto čak 77 crkava i manastira, zbog čega je kraj dobio nadimak „Mojsinjska Sveta gora“.

Danas je ovaj broj daleko manji, 28 svetinja je delimično ili u potpunosti sačuvano. Među njima su crkva Svetog Jovana u Stevancu i crkva Svete Nedelje u Gorčilovcu. Većina ostalih nalazi se u ruševinama ili u poslednjoj fazi raspada, kao što je crkva Svetog Marka u Jakovcu. U okolini Mojsinja opstaju i ostaci crkve Svete Marice i Svetog Damjana, tihi svedoci bogatog duhovnog života koji je nekada ispunjavao planine.

U narodu se i danas prepričava potresna priča koja objašnjava kako je ovaj kraj dobio svoje ime. Posle poraza srpske vojske na Kosovu, grupa preživelih, teško ranjenih i obogaljenih ratnika vraćala se prema Kruševcu dolinom Južne Morave. Stigavši do Mojsinjskih planina, zaustavili su se da prenoće. Dok su neki odmah potonuli u san, drugi su previjali rane ili prali krvavu odeću. Tada im je u susret došla starica koja je među ratnicima tražila svoga sina. Kada ga nije prepoznala ni među živima ni među poginulima, počela je glasno da nariče: „Gde si, moj sine? Javi se, moj sine…“

Kada su ratnici sledećeg dana krenuli dalje, jedan od njih se seti da je zaboravio sablju. Nameravao je da se vrati, ali nije znao put. Drugi mu je tada rekao: „Vrati se tamo gde je ona žena kukala ’moj sine, gde si moj sine’.“ Tako je, po narodnom predanju, ovaj kraj dobio ime Mojsinje, po tužnoj majčinoj dozivci koja je odjekivala brdima.

Iako broj stanovnika opada, Mojsinje ostaje mesto duboko urezano u istoriju ovog dela Srbije. Njegove legende, ruševine i preostale svetinje i dalje čuvaju priču o vremenima kada je ovaj kraj bio duhovni centar podno planina.




Ukupno komentara 0

Ostavite komentar