Prvi svetski rat počeo je 28. jula 1914. godine napadom Austrougarske na Srbiju. Zvanični Beč je kao povod iskoristio atentat u Sarajevu, u kojem su mesec dana ranije, 28. juna na Vidovdan, ubijeni prestolonaslednik Austrougarske Franc Ferdinand i njegova supruga Sofija. Atentat koji su izveli pripadnici Mlade Bosne, među kojima je bio i Gavrilo Princip, poslužio je kao izgovor za sukob koji će ubrzo prerasti u najveći rat do tada.
Austrougarska je 23. jula Srbiji uputila ultimatum sa zahtevima koji su u velikoj meri narušavali njenu nezavisnost. Iako je srpska vlada prihvatila gotovo sve uslove, odbijen je zahtev da austrougarski organi direktno učestvuju u istrazi i sudskim postupcima na teritoriji Srbije. Upravo je to bilo iskorišćeno kao povod za prekid diplomatskih odnosa i objavu rata.
Kako se napad očekivao, državne institucije Srbije su nekoliko dana ranije izmeštene iz Beograda, koji se tada nalazio neposredno uz granicu sa Austrougarskom. Vlada i Narodna skupština premeštene su u Niš, dok je Vrhovna komanda vojske prebačena u Kragujevac. Posle prijema objave rata, predsednik vlade Nikola Pašić obratio se građanima u Nišu i saopštio da je Srbija ušla u rat.
Prva ratna dejstva započela su artiljerijskim napadom na Beograd sa austrougarskog vojnog broda „Bodrog“. U Beču je tada vladalo uverenje da će Srbija biti brzo poražena. Politički i vojni krugovi Austrougarske očekivali su laku pobedu i slom srpskog otpora.
Srbija je, međutim, u rat ušla posle dva balkanska rata, protiv Osmanskog carstva i Bugarske 1912. i 1913. godine. Iako je iz tih sukoba izašla kao pobednik i teritorijalno proširena, zemlja je bila iscrpljena i bilo joj je potrebno vreme za oporavak. Ipak, moral vojske i naroda bio je visok, a iskustvo iz prethodnih ratova pokazalo se kao značajna prednost.
Glavni napad Austrougarske počeo je 12. avgusta 1914. godine prodorom preko Drine. Invaziju su predvodile Peta i Šesta armija pod komandom generala Oskara Poćoreka, koji je bio uveren da će Srbija biti brzo savladana.
Srpska vojska je, međutim, uspela da organizuje snažan otpor. Tokom Cerske bitke, snage kojima je komandovao general Stepa Stepanović nanele su težak poraz austrougarskoj vojsci. Do kraja avgusta 1914. godine neprijateljske trupe bile su proterane sa teritorije Srbije.
Pobeda u bici na Ceru predstavljala je prvu veliku pobedu saveznika u Prvom svetskom ratu. Za uspešno komandovanje tokom ovih operacija Stepa Stepanović dobio je čin vojvode.
Nova austrougarska ofanziva usledila je u septembru 1914. godine. Borbe na Drini, čiji je deo bila i bitka na Mačkovom kamenu, pretvorile su se u teške rovovske sukobe. U novembru je usledila nova ofanziva tokom koje su austrougarske snage zauzele Beograd i Valevo.
Ipak, srpska vojska je u Kolubarskoj bici, pod komandom generala Živojina Mišića, izvela uspešnu protivofanzivu. Do sredine decembra 1914. godine austrougarske snage potpuno su napustile Srbiju. Pobeda je bila potpuna, a Živojin Mišić je za uspeh u ovoj bici dobio čin vojvode.
Uspesi srpske vojske tokom 1914. godine predstavljali su veliko iznenađenje za Centralne sile, ali i za saveznike. Srbija je stekla veliki ugled u svetu, ali je rat nastavio da donosi nova stradanja.
U jesen 1915. godine Srbija se suočila sa novom ofanzivom. Ovog puta u napad su zajedno krenule austrougarske i nemačke snage pod komandom feldmaršala Augusta fon Makenzena, a zatim i Bugarska sa leđa. Posle teških borbi usledilo je povlačenje srpske vojske preko Albanije do Jadranskog mora.
Iako je pretrpela ogromne gubitke, srpska vojska je sačuvana i obnovljena na Krfu, a potom prebačena na Solunski front, gde je nastavila borbu za oslobođenje zemlje.
Prelomni trenutak u ratu nastupio je septembra 1918. godine probojem Solunskog fronta, u kojem je srpska vojska imala jednu od ključnih uloga. Ubrzo su kapitulirale Bugarska, Osmansko carstvo i Austrougarska, a Prvi svetski rat završen je potpisivanjem primirja sa Nemačkom 11. novembra 1918. godine.
Put Srbije kroz Prvi svetski rat bio je obeležen velikim stradanjem, ali i značajnim vojnim pobedama koje su ostavile dubok trag u istoriji. Pobede na Ceru i Kolubari, kao i proboj Solunskog fronta, ostale su simbol otpora i istrajnosti jedne male države u jednom od najtežih perioda evropske istorije.













Ostavite komentar